UPALA AHILOVE TETIVE

C:\Users\NN\Desktop\thumbnail.png

ANATOMIJA

Anatomski gledano sa stražnje strane potkoljenice nalaze se dva mišića koja većinom čine oblik Ahilove tetive. Oba ova mišića prelaze u donjem dijelu potkoljenice u zajedničku tetivu. Ta tetiva se zove Ahilova tetiva.Ona se pak hvata za petnu kost.

OZLJEDE

Dva su najčešća tipa ozljede ahilove tetive i struktura koje je neposredno okružuju. Prva je upala same tetive ili njenog hvatišta za petnu kost. One spadaju u sindrome prenaprezanja, što će reći da nastaju zbrajanjem mikrotrauma i njihovim prebacivanjem u upalni proces.

Drugi tip je puknuće same tetive ili prelaska mišića u tetivu. Iako i do njihova nastupa običajeno dolazi prethodnim manjim ozljeđivanjem, karakteristično je da nastaju bez prethodne najave, obično kod trauma ili iznenadnih i intenzivnih fizičkih aktivnosti koje opterećuju upravo taj dio lokomotornog aparata.

MJESTA NASTANKA

Problemi s upalom tetive se razvijaju na dvamjesta. Jedno je samo hvatište tetive za petnu kost, dok je drugo na njenoj sredini.

SIMPTOMI

Bez obzira na sam upaljen dio, najčešće se simptomi (bol) razvijaju polako. U početku se pojavljuju u tijeku fizičke aktivnosti ili neposredno poslije nje. Kasnije, intenzitet boli se povećava, te je prisutna već na početku aktivnosti, a ne prolazi sa odmorom. Jutarnja bolnost kod ustajanja iz kreveta vrlo je karakteristična, te može ili ne mora proći sa razgibavanjem ili hodanjem. Razvija se vidljivo i opipljivo zadebljanje na samoj tetivi, koje je bolno na dodir, a dodatno ga iritirati može obuća. Iako ovo stanje često susrećemo u sportaša, naročito onih kojima su trčanje i skokovi primarne kretnje, nije neobično vidjeti tendinitis (ili tendinopatiju, kako je danas sve češće zovemo u struci) i u ljudi koji su nesportaši.

LIJEČENJE

Liječenje se obično započinje ledenim oblozima uz izbjegavanje pokreta koji izazivaju bolove (nije nužno potpuno mirovanje). Nešto kasnije nastupa cijela baterija fizioterapijskih metoda, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, do pulsne magnetoterapije, a sve kako bi se upala smanjila na najmanju moguću mjeru, te istovremeno poboljšala prokrvljenost ozlijeđenog dijela tetive. Od iznimne je važnosti u ovoj fazi liječenja upravo kinezioterapija, dakle vježbanje i to sa dva osnovna cilja. Prvi je poboljšanje fleksibilnosti (istezljivosti) tetive, dok je drugi jačanje mišića potkoljenice, te njihove izdržljivosti. Vježbe balansa u tom su cilju od velike pomoći. Ukupno liječenje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a sve u zavisnosti od tipa i trajanja same upale. Kod sportaša, kritična je faza trenutak povratka u sportsku aktivnost, koji mora biti odmjeren i postupan,  ne bi li se izbjeglo ponavljanje ozljede.